Krešimir Pleše - Topografija
 

kontakt: kresimir.plese2@vu.t-com.hr ili kplese@vip.hr

 

Početna stranica (Home)

Topografija:

1. Orijentacija:
-Pojam orijentacije

-Zemljopisna orijentacija pomoću nebeskih tijela i znakova na terenu

2. Teren:
-Pojam terena
-Karakteristike terena
-Vrste terena

3. Mjerenje i procjenjivanje
-
Jednostavni načini mjerenja i određivanja udaljenosti na zemljištu
-
Mjerenje ostalih veličina

4. Kompas
-
Pravci
-Azimut
-
Vrste kompasa
-Mjerenje i određivanje azimuta na terenu

5. Pomoćna sredstva topografske orijentacije
-
Vodiči
-
Zemljovidi
-Mjerilo
-Projekcije
-Koordinatne mreže
-Kartografski prikaz terena
-Elementi okvira zemljovida
-Podjela zemljovida na listove

6. Mjerenje na zemljovidu
-
Mjerenje dužina

-
Mjerenje azimuta na zemljovidu
-Mjerenje visina na zemljovidu
-
Ucrtavanje točaka na zemljovidu

7. Kretanje s kompasom i zemljovidom
-Orijentacija zemljovida
-
Određivanje stojne točke
-Kretanje po terenu

8. Otežani uvjeti
-
Kraški teren
-Uvjeti smanjene vidljivosti i noćna orijentacija
-Orijentacija po snijegu

9. Pravila kretanja po terenu
-
Kretanje pojedinca i grupe
-Noćenje na kretanju

10. Gubljenje na terenu
-
Opasnosti
-Predostrožnost
-Gubljenje
-Odlučivanje
-Poziv u pomoć
-Za kraj

11. Natjecanja i transverzale
-
Orijentacijska natjecanja
-Izviđačke transverzale

12. Praktični rad
-
Skica terena
-
Skica pod kutom
-
Kroki
-Skica dijela puta
-Dnevnik puta (Izvješće o prijeđenom putu)
-Profil terena
-Skica hoda po azimutu
-Itinerer puta
-Panoramska skica
-Izohipsna skica


13. Topografski (kartografski) znakovi

-Znakovi za objekte i naselja
-Znakovi za prometnice
-Reljef
-Znakovi za vodene tokove i površine te hidrografske objekte
-Raslinje i vrste tla
-Granice, granični objekti i ograde
-Vrste pisma i veličine slova
 

 

12. Praktični rad

    Izrada radova nam služi da bismo prikazali neki teren kakav je u prirodi. Stoga imamo različite radove za različite prikaze. U praksi sa njima se najčešće susrećemo na orijentacijskim natjecanjima i transverzalama te prilikom logorovanja i bivaka. Uglavnom radovima prikazujemo neke konkretne stvari. Tako ćemo neki teren za bivak prethodno skicirati, trasu transverzale ćemo obavezno prikazati u profilu terena, skici dijela puta i opisati je u dnevniku puta i slično. Na takmičenjima će nam trebati brzina za izradu tih radova, pa je poželjno da ekipe i pojedinci radove što više puta crtaju.

·        Skica terena

    Skica terena je jednostavan crtež nekog terena crtan rukom u približnom mjerilu. Crta se bez pomagala, “prostom rukom”. Promjer skice je u pravilu 20 cm (zato što se najčešće crta na A4 formatu papira). Ovisno o širini terena koji crtamo (promjer zemljišta od 100 do 500 m) koristimo mjerila od 1:500 do 1:2500 (što propisuje organizator natjecanja ili onaj tko nam zadaje crtanje skice). Skica terena se crta kao tlocrt i mora sadržavati sve važnije objekte na terenu koje vidimo iz stojne točke. Crtamo je iz jedne točke ne pomjerajući se, tako da djelove koje ne vidimo ne crtamo. Objekte koje crtamo (zgrade, komunikacije, vodene tokove, izohipse i sl.) na skici označavamo topografskim znakovima. Kod crtanja skice dozvoljeno je korištenje kompasa za određivanje sjevera i nekoliko važnijih azimuta, ali se udaljenosti određuju približno. Kod ucrtavanja izohipsi osnovna visina nam je ona na kojoj se nalazi veći dio terena koji crtamo, a od te visine crtamo izohipse u plus i minus. Sve objekte koje ucrtavamo u skici moramo navesti u legendi (kazalu). Osim legende skica mora još sadržavati naslov rada, ime i startni broj ekipe (i tko je crtao), pravac sjevera, mjerilo, te ako želimo možemo dodati i naziv natjecanja, datum, potpis i slične detalje.
   
Središte kruga (koji se boduje) je naša stojna točka. Nakon ucrtanog kruga odredimo važnije objekte po kojima ćemo se ravnati. Ne moramo crtati skicu u krugu, ali objekti koje ucrtamo izvan zadanog radijusa neće biti bodovani. Ucrtamo prvo veće i vidljivije objekte sa kojih smo izmjerili azimute. poželjno je da nam skica bude orijentirana tako da je pravac sjevera na gornjoj strani papira, ali nije uvijet. Ako nam je zgodnije orijentirati skicu tako da neke veće i važnije linije (prometnice, vodeni tokovi, rub šume i sl.) crtamo tako da smo okrenuti u njihovom smijeru, možemo slobodno to uraditi, ali moramo paziti da i pravac sjevera bude točno ucrtan. Kada smo ucrtali važnije objekte crtamo sitnije detalje. Ne smijemo pretjerivati u detaljima kako bi skica bila prepoznatljiva. Sljedeća faza je ucrtavanje izohipsi te označavanje njihovih vrijednosti. Zadnja faza samog crtanja skice je uljepšavanje (brisanje suvišnih dijelova, bojenje i sl.). Zatim popunjavamo vanjske elemente skice. To znači da crtamo legendu u koju unosimo sve znakove koje smo koristili u skici te uz njih pišemo njihovo značenje. Ako nemamo topografski znak za neki objekt koji smo crtali sami izmislimo znak, ali ga moramo obavezno upisati u legendu. Osim legende ucrtavamo još pravac sjevera, te ispisujemo mjerilo (možemo nacrtati i grafičko), ime i startni broj ekipe, naziv rada, ekvidistanciju i sl.
    Kod skice crtamo samo ono što vidimo sa svoj stojne točke. Ako nam, primjerice, neka kuća zaklanja vidno polje, ucrtat ćemo približno tlocrt kuće, a ono iza kuće nećemo crtati. Azimute koje smo mjerili, na skici povučemo do kružnice i tu im ispišemo vrijednost. Također i vrijednosti izohipsi, ako završavaju na kružnici, možemo ispisati na kraju izohipsi. Izohipse iscrtavamo “od oka”. Kod bojanja nastojimo koristiti one boje kojima se i inače neki objekti označavaju na zemljovidima (vode plavo, šume zeleno i sl.). Bitno je još napomenuti da se više boduje točnost i broj ucrtanih objekata, a manje urednost. Bez bodova se ostaje ako nemamo ucrtano barem 50% objekata, ime i redni broj ekipe, legendu i pravac sjevera.

·        Skica pod kutom

    Princip samog crtanja skice pod kutom isti je kao i kod skice terena. Razlika je u tome što kod skice pod kutom imamo 2 azimuta (lijevi i desni) između kojih crtamo skicu. Ovdje ne crtamo kružnicu nego ucrtavamo lijevi i desni azimut od svoje stojne točke. Stojnu točku ucrtavamo na dnu stranice tako da nam skica bude smještena na većem dijelu papira. Kada smo ucrtali stojnu točku i iz nje izvukli lijevi i desni (manji i veći) azimut, ucrtavamo objekte. Objekte crtamo po istim pravilima kao i kod skice terena. To znači da prvo crtamo veće objekte, a zatim manje objekte, povlačimo izohipse, te je na kraju estetski dotjeramo. Vrijednost većeg i manjeg azimuta obavezno ispišemo, te dodamo i ostale elemente koji su obavezni i kod skice terena (ime i startni broj ekipe, naziv rada, legendu, ekvidistancu, mjerilo, pravac sjevera i sl.).
    Kod skice pod kutom, zbog veličine samog crteža, mjerila su od 1:500 do 1:3000. To znači da crtamo udaljenosti od 100 do 600 m.
    Kod objašnjavanja skice pod kutom bitno je da je radimo poslije skice terena. Tako ćemo samo ukratko objasniti koja je bitna razlika, odnosno da je to skica zadana s 2 azimuta i da u pravilu većeg mjerila od skice terena. Ostali elementi su isti za obje skice.


·        Kroki

    Za razliku od skice terena, kroki je detaljan i precizan plan manjeg dijela zemljišta ucrtan u točnom mjerilu uz upotrebu tehničkih pomagala (kompas, kutomjer, ravnalo, mjerne trake, trokuti, ravnala i sl.). Kod crtanja krokija nisu dozvoljena korištenja elektroničkih naprava kao što su GPS, daljinomjeri i slično. Mjerila za crtanje krokija su od 1:200 do 1:800, a to znači da se crta promjer terena od 40 do 160 m.
    Kada crtamo kroki, prvo ucrtamo stojnu točku, a zatim iscrtamo kružnicu koja nam je zadana mjerilom (ako organizator nije odredio udaljenost koju crtamo). Za razliku od skice terena gdje sve crtamo iz jedne točke, kod krokija možemo odabrati više točaka iz kojih ćemo mjeriti i crtati. Kroki crta cijela ekipa jer se za svaki objekt mjeri azimut i udaljenost te se točno ucrtava. Greška prilikom crtanja, u odnosu na etalon organizatora, ne smije biti veća od 1 mm. Ucrtavamo i objekte koje ne vidimo iz stojne točke. Za takve objekte si odaberemo pomoćnu stojnu točku (koju točno ucrtamo) i iz nje dalje mjerimo. Za crtanje krokija najbolje je prvo točno ucrtati nekoliko karakterističnih točaka (5-10 točaka), te se dalje kod mjerenja “oslanjati” na njih. Kad ucrtavamo neku građevinu kao što je kuća, mjerimo azimute i udaljenosti dva ruba kuće, a zatim provjerimo da li nam se širina zida poklapa sa dobivenim vrijednostima. Ostale zidove crtamo pravokutno (ako je građevina pravokutna) s dimenzijama zidova koje smo izmjerili. Tako nastojimo ucrtati svaki nepomični objekt koji nam je u radijusu koji crtamo. Nastojimo ucrtati što više detalja, ali do granice preglednosti crteža. Za crtanje koristimo topografske znakove. Ako nešto ucrtamo za što nemamo topografski znam, izmislimo znak i sa svim ostalim znakovima ucrtamo u legendu. Kod krokija nastojimo i izohipse što preciznije ucrtati. Nakon toga estetski uredimo kroki te unosimo vanjske dijelove krokija. Vanjski elementi krokija bez kojih ne dobivamo bodove su ime i startni broj ekipe, naziv natjecanja, pravac sjevera, legenda, izohipse, mjerilo, naziv crteža i slično, te  minimalno 50% objekata. Za crtanje krokija najveću pozornost moramo usmjeriti na točnost i preciznost, te unošenje detalja. To su bitne stavke kod ocjenjivanja krokija.
    Druga metoda crtanja krokija, sjecištem azimuta, se svodi na to da se točno izmjere pomoćne stojne točke i iz njih mjerimo azimute na objekte. Sjecišta azimuta su nam mjesta na kojima se nalaze objekti te ih tako ucrtavamo.
    Treća metoda crtanja krokija, mjerenjem udaljenosti, se svodi da izmjerimo 3 točke (objekta) u prirodi, a zatim sljedeći objekt mjerimo iz već izmjerenih prethodnih točaka (dvije od tri). Prethodno smo na crtežu izradili grafičko mjerilo pa udaljenosti šestarom prenosimo sa grafičkog mjerila na kroki. Sjecište dviju udaljenosti nam je sljedeća točka (objekt). Svaku daljnju točku (objekt) mjerimo iz bilo koje dvije prethodno izmjerene vrijednosti i prenosimo na crtež. Ova metoda je točna i brza, ali zahtjeva uvježbanost i iskustvo da ne bi došlo do "gubljenja" na crtežu.

·        Skica dijela puta

    Skica dijela puta je crtež koji sadrži najvažnije objekte i slične pojave vidljive sa obje strane puta kojim je ekipa prošla. Skica dijela puta nam je dopuna dnevnika puta. Ona se crta u pojasu širine 100 m s obje strane puta između najviše četiri kontrolne stanice (broj određuje organizator natjecanja). Radi se u mjerilu do 1:12500. Najveća udaljenost koja se crta može biti 10 km. Kontrolne stanice (KS) na skici dijela puta moraju biti spojene ravnim crtama s upisanim vrijednostima azimuta i udaljenosti te strelicama koje pokazuju redoslijed KS. Na crtežu se označava (crticama u nekoj drugačijoj boji) i put kojim je ekipa prolazila. Objekti koji ne završavaju u pojasu od 100 m sa strane puta kojim ekipa prolazi, naznačavaju se nezavršeno (topografski znak koji nema sa te strane crtu koja ga omeđuje). To su najčešće livade, šume, oranice i slične veće površine. Za razliku od skice terena i skice pod kutom kod skice dijela puta za vrijednosti izohipsi uzima se apsolutna visina. Elementi koji se ispisuju na rad oko crteža isti su kao i kod ostali radova, ali se obavezno dodaje još ekvidistanca.
    Kod crtanja skice dijela puta prvo precrtavamo sa zemljovida osnovne elemente između KS koje trebamo crtati. Odnos kojim precrtavamo sa zemljovida dobit ćemo tako da mjerilo zemljovida podijelimo s mjerilom skice. S tim brojem množimo svaku izmjerenu udaljenost na zemljovidu te tako dobivenu vrijednost ucrtavamo na crtež. Primjerice, ako nam je mjerilo zemljovida 1:50000, a skice dijela puta 1:12500, množitelj će nam biti 4 (50000:12500=4). Tada ćemo, recimo, dio ceste koji smo izmjerili da iznosi na zemljovidu 20 mm, na skici dijela puta ucrtati u duljini od 80 mm (20x4=80). Da znamo koji dio zemljovida treba precrtati na zemljovidu olovkom iscrtamo put kojim se krećemo. Kada smo precrtali važnije objekte sa zemljovida, unosimo detalje. Bitno je unijeti i sve izmjene koje su na terenu, a nisu ucrtane na zemljovidu. Često će nam se dogoditi da su izgrađene nove kuće, da je na mjestu šume neka livada ili oranica te slične promjene koje moramo obavezno ucrtati na skici dijela puta. Zatim naznačimo kontrolne stanice između kojih smo crtali skicu dijela puta, između njih povučemo pravce (s označenim azimutima i duljinama) te označimo put kojim smo se kretali. Na kraju skicu estetski dotjeramo i dodamo vanjske elemente skice (ime i startni broj ekipe, pravac sjevera, ekvidistancu, legendu, mjerilo i sl.) bez kojih ne bismo dobili bodove.
    Za izradu etalona organizatoru je najlakše prvo iskopirati zemljovid na onu veličinu na koju se crta skica dijela puta, zatim na terenu proći sve moguće puteve kojim bi ekipe mogle ići te ih docrtati. Na kraju takvu skicu precrtati na paos-papir.

·        Dnevnik puta (Izvješće o prijeđenom putu)

    Dnevnik puta ili izvješće o prijeđenom putu je pisani opis puta kojim je ekipa prošla. Na orijentacijskom natjecanju on se piše za dio puta između kontrolnih stanica za koji se crta skica dijela puta. Dnevnik puta mora biti napisan tako da bi neka druga ekipa mogla prijeći stazu istim putem koristeći se opisom u dnevniku puta. On mora opisivati sve bitne dijelove kako bi se što lakše orijentirali, ali ne treba biti predugačak (zamoran). U dnevnik puta detaljnije opišemo kontrolne stanice koje su obuhvaćene njime te šta se na njima radilo (koji su bili zadaci). Druga bitna stvar je da se opisuje put kojim se prolazi (kolni put, asfalt, šumski put i sl.) te sva skretanja i promjene puta. Za pravce kojim se krećemo koristimo strane svijeta, a kada to nije precizno smjer opišemo azimutom. Daljine koje prolazimo nekim dijelom staze opišemo otprilike (procijenimo koliko dugo i kojom brzinom smo išli te izračunamo koliko smo staze mogli prijeći). Putem opisujemo kroz kakve dijelove prolazimo (kakvo je naselje, kakva je šuma, kakva su polja i sl.). Vodimo računa o tome da bi dnevnik puta morao sadržavati podatke o pitkoj vodi, hrani i mogućnostima zaklona i prenoćišta. Važno je napomenuti da dnevnik puta mora biti pisan čitljivim rukopisom jer ga u suprotnom nitko neće moći pročitati pa bi mogli ostati bez bodova. Ekipa ostaje bez bodova ako ne upiše ime i startni broj ekipe, a poželjno je da se svi članovi ekipe potpišu na kraju dnevnika puta.
    Dnevnik puta piše član ekipe koji ima za to “smisla”. Putem kojim prolazi piše si natuknice, a kasnije te natuknice preradi u smislen i razumljiv tekst. Primjerice, natuknice “... makadam, JI, 600 m, lijevo pšenica, muljevit potok, desno hrast, močvarno ...”, možemo kasnije u tekstu opisati kao “... išli smo makadamom u pravcu jugo-istoka daljnjih 600 m; s naše lijeve strane puta prostirala su se velika polja pšenice; između polja pšenice i makadama tekao je potok u suprotnom smjeru od našeg kretanja (dakle od jugo-istoka ka sjevero-zapadu); potok ne sadrži pitku vodu jer je pun mulja; desno od nas je čitavim makadamom bila hrastova šuma srednje gustoće; šuma je močvarna i teško prohodna pa je nemoguće napraviti prenoćište ...” Ako prolazimo kroz naselje upišemo njegovo ime, ukratko ga opišemo te spomenemo ako ima kakav specifičan detalj (kapelica na raskrižju, izgrađena česma, spomenik i sl.). Ako prolazimo kroz šumu nastojimo opisati vrstu šume, gustoću i prohodnost. Kada prolazimo pokraj ili kroz nasada poljoprivrednih kultura napomenemo o kojoj se kulturi radi i veličinu nasada. Opisujemo vrste puteva kojim idemo. Vodene tokove opisujemo uz veličinu i smjer kojim teku ili su stajaćice. Kontrolne stanice i rad na KS opišemo tako da navedemo zadatke koje je ekipa radila te uspješnost izvedenih zadataka. Na kraju upišemo elemente dnevnika puta bez kojih ne bismo dobili bodove (ime i startni broj ekipe, naziv natjecanja i sl.) te se svi članovi ekipe potpišu.
    Kod ocjenjivanja dnevnika puta najbolje je da to radi netko od domaćina natjecanja i to onaj tko najbolje poznaje teren. To je obično onaj tko je radio i etalon za skicu dijela puta jer je morao taj dio prijeći nekoliko puta. Dnevnik puta treba biti izvješće kojim bismo mogli rekonstrirati prijeđeni put (pogotovo sa skicom dijela puta).

·        Profil terena

    Profil terena je crtež presjeka terena po zamišljenoj crti koja spaja dvije zadane točke crtan u zadanim mjerilima. Mjerila koja se zadaju su vertikalno (okomito) i horinzontalno (vodoravno). Vodoravno mjerilo se zadaje u mjerilu zemljovida s kojeg radimo profil terena ili je veće od mjerila zemljovida. Okomito mjerilo je uvijek veće i u pravilu je 1:5000 i 1:10000 (što ovisi o konfiguraciji terena). Profil terena se može crtati između najviše 4 točke (obično su samo dvije) s najvećom udaljenošću 8 km te najviše 80 točaka presjeka s izohipsama i topografskim znacima. Profil terena se izrađuje tako da se ucrtavaju sve točke presjeka s izohipsama. Zatim se te točke spajaju rukom (ili krivuljarom), ali se točke presjeka ostavljaju slobodne. Krivulja koja povezuje točke je približna i zavisi od konfiguracije terena. Topografski znaci koji se nalaze na crti presjeka profila terena crtaju se iznad ili ispod crteža na posebnoj liniji, a njihovo značenje se upisuje u legendu. Pošto se profil terena crta između dvije krajnje točke, početnu točku postavljamo zapadnije od završne točke. Iako se profil terena može crtati na običnom papiru, on se u pravilu crta na milimetarskom papiru da nam olakša unošenje točaka. Osim unošenja ostalih rubnih elemenata (ime i startni broj ekipe, naziv rada i sl.) kod profila terena unosimo točne koordinate sa visinama početne i završne točke te okomito i vodoravno mjerilo.
    Kada crtamo profil terena prvo povučemo na donjoj i lijevoj strani papira crte, apcisu i ordinatu. Na donjoj crti (apcisi) unesemo vrijednosti duljine od početne (označeno s 0) do završne točke (označene sa udaljenošću između točaka) u zadanom vodoravnom mjerilu. Na okomitu crtu (ordinatu) unesemo visine u zadanom okomitom mjerilu. Kod okomite crte ne nanosimo vrijednosti od 0, nego unesemo vrijednosti od najniže do najviše apsolutne visine terena za koji radimo profil. To znači, ako nam je u na profilu najniža točka 325 m, a najviša 590 m, na okomitoj crti stavit ćemo visine od 300 m do 600 m. Kada smo to uradili na zemljovidu pronađemo početnu i završnu točku te ih povežemo ravnom crtom. Izmjerimo prvo točne visine početne i završne točke i njihovu međusobnu udaljenost. Ucrtamo početnu točku na okomitoj osi na odgovarajućoj visini. Završnu točku ucrtamo na odgovarajućoj udaljenosti i visini po pravilima koordinatnog sustava. Zatim se unose ostale točke prijeloma, a to su točke koje naša ucrtana linija (od početne do završne točke) siječe sa točno određenim visinama (izohipse, kote, trigonometri). Visine tih točaka očitamo sa izohipsi ili izmjerenih kota. Da bismo imali što manju grešku kod čitanja udaljenosti svaku udaljenost očitavamo od početne točke. Svaku točku (sa njenom visinom i udaljenošću) ucrtavamo u koordinatni sustav profila terena. Za našu kontrolu možemo prvo ucrtati sve najviše i najniže točke koje nam se nalaze na profilu terena. To radimo tako da na liniji na zemljovidu (od početne do završne točke) prvo označimo sve točke od kojih teren raste ili pada te njih ucrtamo na profil terena. Tako su nam manje šanse da pogriješimo kod očitavanja izohipsi. Tako ćemo primjetiti ako očitamo manju vrijednost, a treba biti veća i obratno. Kada smo ucrtali sve točke na profilu terena slijedi povezivanje točaka. Točke se ne spajaju nego liniju prekinemo prije svake točke, a nastavljamo malo dalje od točke. To izgleda slično kao što je topografski znak za međudržavnu granicu. Kada smo to uradili, iznad ili ispod profila terena povučemo vodoravnu liniju. Na tu liniju unosimo na točnoj udaljenosti od početne točke topografske oznake svih objekata koje zahvaća profil terena. Ti objekti (komunikacije, vodeni tokovi i sl.) se ucrtavaju samo djelomično (nekoliko mm). Nakon toga upisujemo vanjske elemente profila (ime i startni broj ekipe, naziv rada, legendu, tko je radio i sl.) ne zaboravljajući vodoravno i okomito mjerilo te točne koordinate i visine početne i završne točke.
    Ako nam je vodoravno (horinzontalno) mjerilo jednako onom na zemljovidu možemo pojednostaviti crtanje profila terena. Tada uzmemo papirnu traku (ili rub ravnog papira) i prislonimo je uz crtu na zemljovidu koju smo povukli od početne do završne točke. Zatim na papirnoj traci označimo sve točke prijeloma. Tako označenu papirnu traku prislonimo na horinzontalnu liniju profila terena i prenesemo sve označene duljine. Tada nam ostaje da očitamo njihove visine te ih pravilno ucrtamo u koordinatni sustav profila terena. Ostali postupak je dalje isti.
    Za profil terena važno je točno mjeriti i ucrtavati točke jer je dozvoljena greška 1 mm na crtežu.

·        Skica hoda po azimutu (skica minskog polja)

    Skica hoda po azimutu je crtež prolaska terena (minskog polja) koji crtamo sa unaprijed zadanim azimutima i duljinama. On se crta u mjerilu koji određuje organizator natjecanja (najčešće 1:100 ili 1:200). Svaka točku prijeloma koja se crta mora imati ucrtan pravac sjevera, azimut i udaljenost. Na orijentacijskom natjecanju se crta 5 prijelomnih točaka. Dozvoljena pogreška na skici hoda po azimutu je za udaljenost ±1 mm, a za azimut ±1°.
    Kada crtamo skicu hoda po azimutu, sa strane (na nekom drugom papiru) si prvo skiciramo crtež da vidimo kako izgleda. Tako znamo gdje ćemo početi crtati skicu hoda po azimutu, a da ona bude otprilike na sredini papira. Tada ucrtavamo start i označimo pravac sjevera. Iz starta ucrtavamo prvi zadani azimut i na njemu označimo prvu zadanu duljinu. Tako smo dobili prvu prijelomnu točku. Na prvoj točki označimo pravac sjevera, drugi zadani azimut, te na drugi zadani azimut nanosimo drugu zadanu duljinu. Tako smo dobili drugu prijelomnu točku. Za ostale točke ponavljamo postupak. Na svim točkama između pravca sjevera i nacrtanog azimuta šestarom povučemo kružnicu (da pokaže azimut i njegov smjer). Kada smo ucrtali sve točke, upisujemo kod azimuta vrijednost u stupnjevima, a na udaljenosti njihove zadane vrijednosti (u mm, cm, dm, m ...). Nakon toga radimo vanjski okvir crteža. Uz osnovne elemente crteža (ime i startni broj ekipe, mjerilo, naziv natjecanja, pravac sjevera, tko je crtao i sl.), obavezno trebamo ispisati sve zadane prijelomne točke (njihove azimute i udaljenosti) jer će u protivnom skica ostati bez bodova.
    Kod skice hoda po azimutu valja napomenuti da se ne ocjenjuje urednost, ali ako je skica toliko  neuredna da se ne može ništa razaznati, rad se neće ocijeniti. Moramo paziti i u kojim mjerama su zadane prijelomne točke. Organizator će nam često zadati i obrnute azimute (kontraazimute) te duljine u cm, dm, km, miljama i slično. Na isti način se crta i itinerer puta, samo što su mjerila manja i udaljenosti su veće.

·        Itinerer puta

    Itinerer puta je grafički prikaz puta kojim se krećemo. Izgledom je isti kao i skica minskog polja, a razlikuje se u načinu dobivanja crteža.
Kod prelaska minskog polja zadani su azimuti i udaljenosti na osnovu kojih crtamo skicu minskog polja. Kod itinerera puta moramo prvo na zemljovidu nacrtati kontrolne točke. Iz tih kontrolnih točaka mjerimo azimute i njihove udaljenosti redosljedom od starta do cilja. Tek nakon što smo to dobili možemo crtati itinerer puta. Itinerer puta se crta u mjerilu i kao što je prikazano na slici. To znači da na svakoj točki moramo označiti sjever i azimut do sljedeće točke, a na liniji koja ih povezuje označimo dužinu. Azimuti moraju sadržavati točnu kutnu vrijednost (stupnjevi, tisućiti), a udaljenosti dužinsku vrijednost (metri, kilometri). Na crtež se dodaju još drugi podaci kao što je mjerilo, tko je crtao, datum, mjesto, naziv crteža (itinerer puta), ime patrole ili ekipe, naziv akcije ili hodnje (transvezale i sl.).

·        Panoramska snimka (panoramska skica, panoramski crtež)

    Panoramska skica (panoramski crtež) je slika dobivena kao da smo "fotografirali" dio terena. To bi značilo da crtamo onako kako vidimo. Pri panoramskom crtežu zadani su nam lijevi i desni azimut. Odredimo si orijentire koji su nam rubni azimuti i crtamo sve što vidimo između ta dva azimuta, i to u bokocrtu. Kao i kod ostalih skica prvo ćemo ucrtati važnije objekte i reljef (obrise brda) predjela koji crtamo, a zatim unosimo manje važne detalje. Na panoramskoj skici ćemo izvući nekoliko azimuta koje smo izmjerili na važnijim objektima. Za ovaj crtež će nam dobro doći ako u ekipi imamo nekoga kome leži slikanje. Panoramska skica se vrlo rijetko izrađuje. Ona vrlo zorno prikazuje o kakvom terenu se radi i objekti koji su na njoj mogu nam dobro poslužiti u orijentaciji na tom terenu.

·        Izohipsna skica

    Izohipsna skica je crtež koji sadrži samo izohipse, te vanjske elemente crteža (ime i startni broj ekipe, mjerilo, pravac sjevera, ekvidistancu i ostalo). Ona nam služi kada želimo prikazati poseban dio reljefa (reljef neke kontrolne točke i slično). Vrlo je jednostavna za crtanje, ali treba nešto prakse u određivanju visina. Najčešće se crta tako da se sa zemljovida preslikaju, u određenom mjerilu, izohipse u krugu koji nas zanima.  Nakon toga crtež dopunimo pomoćnim izohipsama koje nedostaju, a dopunjavaju sliku reljefa. Izohipsna skica se crta u određenom radijusu. Izohipse koje izlaze izvan crteža, crtaju se do ruba (kružnice). Izohipsnu skicu sačinjava još i vanjski dio koji obavezno sadrži tko je izradio skicu (ime i startni broj ekipe), mjerilo, pravac sjevera, ekvidistancu i ostalo (datum, potpis i slično).



13. Topografski (kartografski) znakovi